Velika
umjetnica, neodoljive harizme i ogromnog talenta, Mia Begović, po prvi put u
svojoj karijeri je posjetila Prijedor. Ljubitelje kvalitetnog
pozorišnog sadržaja počastila je svojom monodramom „Sve što sam prešutjela“.
REINA tim je proveo neko vrijeme družeći se sa njom, istinski uživajući, ali i
upijajući svaku riječ koju izgovori.
Prije zvaničnog upoznavanja, imali smo utisak da je divna i prijatna osoba, a
sada smo i sigurni u to. Riječima se ne može opisati magija i nevjerovatna
energija kojom plijeni svima koji se nađu u njenom okruženju.
Uživajte u dijelu razgovora, sigurni smo da ćete u mnogim rečenicama pronaći mudrost,
motivaciju i inspiraciju za sebe.

REINA: "Sve što sam prešutjela" je više od predstave, to je Vaša, na neki način, ispovijest. Kako je bilo iznijeti lični život prvo pred sebe, pa onda pred publiku?
MIA: Sve što sam prešutjela je monodrama čiji je tekst nastao na osnovu, ne samo mojih iskustava, jer bi bilo prebukvalno i prebanalno da pričam samo o sebi. Ja pričam o iskustvima i žena i muškaraca, što je bitno. Ali normalno, spoj više žena na nekim druženjima, kafama i slično su neiscrpan izvor inspiracije i novih saznanja. Pričajući o raznim temama, ponekad i intimnim stvarima, bilo o šutnji, celulitu, muškarcima, odnosu prema životu ili o nekim poslovnim poduhvatima, svakako se stvori jedno plodno tlo za priče koje su vrijedne razrade i da se od njih napravi nešto više.
Dakle, „Sve što sam prešutjela“ je autorsko djelo osmišljeno i napravljeno spojem mojih iskustava, ali i ljudi iz mog okruženja. Drago mi je da se radi o tekstu koji sam napisala na način da mu je glavna osobina objektivnost i da se tiče svih nas, a ne samo mene. Iako neke priče, naprosto, nisu moje, već mojih prijateljica, moje umijeće kao pisca je bilo da „kradem“ najbolje detalje, priče, suštinu, te sve to objedinim i stavim u djelo koje će podstaknuti, bilo u vidu razmišljanja i premišljanja o životu, ali i dati nekakvu snagu publici da naprave određene izbore, odluke i poteze, ako su u nekim premišljanjima da li treba odustati, stati ili krenuti naprijed.
REINA: Koliko se danas
iskrenost cijeni?
MIA: Iskrenost je uvijek kroz istoriju, budimo realni, bila dvostruka kategorija.
Svako od nas ima vlastitu iskrenost, istinu i stav. Zaista sam se kroz cijeli
svoj život trudila da pazim da sa njom ne povrijedim ljude oko sebe. Radije sam
prešutjela (smijeh, o tome i pričam u monodrami), nego rekla, iako je ponekad
moj odgovor na određenu situaciju vrištao iz mene, ali na taj način ne mislim
da uvijek podstičemo ljude, prije mislim da ih možemo povrijediti. Mislim da je
ključ u podpitanju pitanja: A šta ti misliš kako bi se trebalo nešto riješiti ili
kako bi se mogla riješiti određena situacija. Ovakav vid traženja istine u
formi mišljenja je mnogo mudriji način za uputiti sagovorniku i na taj način
doći do rješenja i objektivnosti. Na taj način ljudi kroz svoj život, iskustvo,
intelekt, ali i emociju, dolaze do odgovora na razna pitanja. Moramo biti
pažljiviji i nježniji sa našom iskrenošću prema drugima.
REINA: Tokom svoje karijere
ostajali ste uvijek dosljedni sebi i uvijek ste važili za glumicu koja se
hrabro nosi sa svojim ulogama, pa evo sada ste tu notu hrabrosti pokazali i u
predstavi "Sve što sam prešutjela". Da li sebe smatrate hrabrom i šta
za Vas predstavlja pojam hrabrost?
MIA: Da, na neki način smatram sebe hrabrom ženom, hrabrom osobom, jer to nije
samo osobina žena. Meni se i u ovom odgovoru potkrala rodna diskriminacija.
(smijeh)
Nekako sam uvijek bila spremna preuzeti odgovornost. Mislim da sam u životu jako
odgovorna, čvrsta, spremna puno raditi, spremna slušati i učiti od drugih, ali
uvijek ipak napravim po svom. Iz jednostavnog razloga, jer je to moj život i ja
sam odlučila donijeti ovu ili onu odluku, i za mnoge mi se čini ili, tako mi
ljudi kažu, da su moje odluke većinom bile dosta hrabre.
Na neki način hrabrost je, na primjer, sjesti u auto kao što sam napravila na
samom početku rada na monodrami i otići na Korčulu gdje sam imala dogovorene
četiri predpremijere sama samcata, bez ikakve finansijske podrške. Imala sam za
osnovno, stanovala sam u kući kod prijateljice kojoj sam zabranila da dođe jer sam
znala da ću imati dosta veću tremu i to je česta pojava kod izvođačkih
umjetnosti kada su u pitanju bliski ljudi. Jednostavno imam problem ako mi neko
od dragih ljudi sjedi u publici. Da sumiram, smatram to svojom hrabrošću što
sam bila sama od vožnje, postavljanja scene i svega što se usput trebalo
obaviti. Jedan moj kolega, cijenjeni umjetnik, glumac, rekao je da žena ne može
sama postavljati scenu, vozeći se noću iz Orebića, sjetila sam se te njegove
rečenice i onako ponosno i iz srca se smijala. Htjela ga nazvati, ali bilo je
kasno. Željela sam samo da mu kažem: „ma šta jedna žena ne može?“. Možda dosta
toga nastane iz inata, ali svejedno računam to pod hrabrost.
REINA: Šta biste poručili svom
ženskom dijelu publike, a recimo po Vašem mišljenju, je bitna lekcija iz
predstave?
MIA: Ženama bih poručila da uvijek budu svoje, a to nije nimalo lako. Nije lako
biti svoj, sve to zavisi od mnogo faktora, od psihofizičke strukture, odgoja,
uticaja sredine, finansijskih mogućnosti itd. Mnogo je lakše biti svoj kada si
i finansijski samostalan. Jedna stvar na kojoj je mama insistirala je moje
školovanje, kao i sestrino. Zato žene, iskoristite svaku mogućnost, bez obzira
na finansijsku situaciju da se doškolujete, da budete finansijski nezavisne,
obrazovane i načitane. Danas, nažalost, ništa ne možemo bez novca. Budimo
realni, nikad se nije ni moglo. Ta finansijska samostalnost nam daje snagu i
podršku da možemo biti više svoje, život ponekad donosi i bolne i neugodne
rezove ako znamo da nemamo čime platiti struju i svoj krevet. Ali sve to, ne
treba da nas spriječi da se trudimo, radimo na sebi i pomjeramo granice. Budemo
svoje, srećne i zadovoljne.
REINA: Da li je i koliko teško
danas raditi srcem, ne praviti kompromise i ne podilaziti tuđim očekivanjima i
mišljenjima?
MIA: Hm, kompromisi!? Jasno je da ne možemo ići glavom kroz zid. Kompromis je
stvar mudrosti. Mudrost je racionalna kategorija. Dobro je da se spoje i srce i
racio. Ne može se živjeti bez njih, ali ponekad su i kompromisi prebolni i vode
nas u bolesti, nesreću, tugu, u osjećaj krivice, pogotovo, mi žene, smo sklone
tome da sklapamo kompromise koji nas ne čine srećnima. Ali onda to i nisu pravi
kompromisi! Ja imam jednu premisu koje se držim i koju ću rado podijeliti s
vama: Ženskoj djeci u djetinjstvu ne treba čitati bajke nego basne. Mi smo
negdje genetski senzibilnije. Mislim da je to stvar genetike i moramo dodatno
razvijati taj frontalni režanj.
Dakle, mudrost i racio u kombinaciji, a to se postiže čitanjem basni. Žene,
majke, čitajte svojim ćerkama basne. Nama je potrebna ogromna mudrost za sve
što nas očekuje u životu.
REINA: REINA likeri su
inspirisani karakterom i osobinama žena oko nas, gdje se suština svodi da je
svaka različita, ali zavisno od faza, okolnosti, raspoloženja i slično,
mijenjamo svoje ponašanje, ambicije, osobine, pa i karakter. Da li mislite da
se u jednoj ženi krije snažna lavica nesalomljivog duha, a istovremeno i jedno
krhko lane satkano od emocija. Kako biste vi opisali svoj karakter?
MIA: Što se tiče karaktera, moram priznati da me svaka uloga koju sam radila u
životu obilježila i otkrila meni samoj još jednu moju stranu. Dakle, pored onog
što mi promišljamo dubinski o sebi ko smo to mi, još češće se ogledamo i u
drugim ljudima, što je posebno prisutno kod žena, šta misle o nama, šta će
misliti ako obučem minicu, a šta ako obučem tajice, da li je to nepristojno, da
li je prikladno. Još uvijek vidim žene koje moraju raditi u štiklama, sa
naglaskom da moraju. Mislim da je to seksizam. Daj mi da mogu nositi baletanke,
ne cipele od 12cm. Italijani kažu za nas da često nosimo štikle, da smo inače
na ovim prostorima žene bez ukusa jer najčešće nosimo štikle samo da bismo se drugima
svidjele. Divne smo takve kakve jesmo. Bilo u niskim cipelama, baletankama,
patikama, bilo u štiklama. Žene smo, i meni je divno da budemo ono što u tom
trenutku želimo i hoćemo. Normalno, ne ugrožavajući nikog oko nas. A što se
tiče karaktera, on se mijenja sa godinama i tako što postajemo svjesniji
okoline, shvatimo da moramo biti inteligentniji. Tako se radi i u poslovnom
svijetu, pa to možemo prebaciti i na privatno. Shvatili smo već u pubertetu, pa
i nešto kasnije u mladosti, bar ja lično, da ne mogu baš ići glavom kroz zid,
da je to prebolno i za mene, a ne samo okolinu, pa sam postala pomalo mudrija.
Čekam, pustim jedan dan, 24h, eto kako se mijenja karakter, prije je to bilo
nezamislivo, za odgovor ili da se odlučim na šutnju. Moj odgovor često je
šutnja, jednostavno neke ljude, pošaljem sa blagoslovom i nikad se ne okrenem za njima.
REINA: Mislimo da je svaka žena
kraljica svojih izbora, pa čak i kad osvijesti da neki nisu bili dobri, ipak su
je doveli do druge istine, novog saznanja, iskustva. Da li ste saglasni s tim? Da
li se kajete zbog nekih svojih izbora, odluka?
MIA: Meni je divno to koliko vi kroz REINA likere podržavate ličnost svake
osobe ponaosob, podržavate kulturu, radite na osvješćavanju žena i tog nekakvog
udruživanja različitosti jer smo svi drugačiji u svojoj suštini. Sjajno mi je
što kroz umjetnost i kulturu mnoge stvari možemo osvijestiti. Meni je divno što
na tako plemenit način dajete podršku da žene mogu bolje promišljati o sebi, da
dobiju ponekad i tu dodatnu snagu kroz vaše djelovaanje i vašu podršku raznim
institucijama, udruženjima, umjetnicama i sigurna sam da tu ne stajete. Mnogo
mi je šarmantno što radite razne vrste likera za različite karaktere. To
pokazuje bogatstvo različitosti i toga da nijedna od nas nije ista i da je to
sasvim uredu. Lijepo je i razvijati taj osjećaj da se niko ne osjeća sam u
momentima kada se tako najviše čini, u trenucima nemoći, bolesti, raznih
preispitivanja.
REINA: REINA likeri su nastali sa željom i ciljem da pomognu osnaživanju žena
na različite načine, a negdje smo pronašli podatak da je i vaša monodrama „Sve
što sam prešutjela“ rađena u koprodukciji sa Udrugom Europa Donna Hrvatska
koja se bori protiv karcinoma dojke. Da li mislite da je danas prisutnije „Žena
je ženi drug“, ili još uvijek vučemo ono razmišljanje „Žena je ženi vuk“?
MIA: Tako je nastala i moja monodrama. U znak zahvalnosti podstaknuta jednom
akcijom osvješćivanja žena za samopreglede dojke i da idu na preventivne
preglede, mamografije. Aktivno sam učestvovala u sličnim akcijama i učestvujem
preko 20 godina, otkad je Europa Donna u Hrvatskoj. Jedan takav preventivni pregled
je spasio život mojoj majci prije 50 godina. Dakle, moja majka je zahvaljujući
tom pregledu živa dan danas, Bogu hvala, i zdrava. Htjela sam svoj dug i
zahvalnost koju sam osjećala prema nekakvoj sudbini, životu, vratiti i zato podržavam
takva udruženja, radim puno na tome, i što se zna i što se ne zna. Učestvujem u
humanitarnim aktivnostima i kada treba pomoć, ne treba se uvijek vidjeti moje
ime, jer to čovjek treba da radi iz duše, najdubljih emocija, nesebične
podrške. Podržavam Europu Donnu i dan danas, i Udrugu Nismo same, koja
plaća prevoz ženama koje idu na hemoterapije. Želim i sa ovom predstavom
podstaći žene za preventivne preglede jer sam zbog jedne takve situacije otišla
kada se posumnjalo da imam karcinom. Iz moje sreće i zahvalnosti, nastala je
cijela moja monodrama jer sam shvatila da mi je data još jedna šansa, da još
nešto napravim, pa i to osvješćivanje žena. Idite na preventivne preglede i ako
se, ponekad dogodi, nažalost da nisu negativni nalazi, budimo jedna uz drugu
jer ko može bolje saslušati osobu i znati šta to znači ili pretpostaviti šta
može značiti borba sa jednom takvom bolešću, nego neko ko je prošao kroz
slično. Budimo skupa. Ne samo žene sa ženama, tu nema mjesta razlikama u polu.
Nema razlike i ne smije je biti. Budimo svi solidarni sa ljudima kojima smo
potrebni.
REINA: Ima mnogo uspješnih
žena, ali i onih ugroženih kojima je potrebna pomoć, šta mislite na koji način
možemo jedne druge podržati, kako mijenjati svijest i uticati da žene više postanu
samosvjesne i odvažne?
MIA: Možemo mnogo toga raditi, na primjer možemo raditi da žene postanu
samosvjesnije i odvažnije, a da pritom ne moraju mijenjati sebe. Ja sebe ne
smatram feministkinjom, zato što smatram da sam sa mnogim pravima rođena, da
sam jednako plaćena, da sam jednako poštovana, da sam pažena i mažena. Moj tata
je bio Dalmatinac koji je obožavao i poštovao žene, rasla sam u okruženju gdje
se žena poštuje i normalno da mi je to mnogo značilo za moju snagu i kroz
odrastanje dalje u životu, ali i odvažnost. Nikad nisam vidjela problem u tome
da li ja nešto mogu jer nemam fizičku snagu, ali imam izdržljivost. Žene su
izdržljivije od muškaraca. Pa mi rađamo, nama je to dato. Ne znam da li bi
muškarci mogli podnijeti tu količinu boli (smijeh). Žene koje su se odlučile da
budu majke i koje mogu biti majke iz različitih razloga, bilo finansijskih,
bilo zdravstvenih. Nažalost, sve žene i koje žele to biti, ne mogu, ali budimo
odvažni, pomozimo. Budimo uz svoje mlade djevojčice kada se razvijaju, dajmo im
snagu, ali da ih opet pustimo da one odluče. Ja sam svom djetetu rekla, meni je
najbitnije da si ti srećna u životu, bilo da se odlučiš da ćeš roditi petoro
djece i biti kući, ili graditi karijeru i pokušati iskombinovati to dvoje jer
imamo i takvih svijetlih primjera, na primjer gospođa iz Dubrovnika koja je
bila zamjenica direktora Dubrovačke banke koja ima šestoro djece. Mislim da je
jako bitno prvo djeci dati kruh u ruku, a onda neka one odluče, to se prvenstveno
odnosi na žensku djecu, šta će sa svojim životom. To je suština. Svaka ima
nešto što voli raditi. Neka voli praviti kolače, ili da svoj neki hobi u nekim
trenucima pokušaju pretvoriti u posao.
Naime, na primjer, otvaranje Udruženja košta 160kn (cca 40KM), posudite te
pare, guglajte, prvo se obrazujte da znate to sve koristiti. Ja na početku
nisam znala ni otvoriti laptop, a kasnije mi je taj Google pomogao da mogu
aplicirati jer imam svoje Udruženje, svoju turističku djelatnost. Učila sam u
hodu i bilo mi je jako teško, i dan danas učim i dalje je teško, ali ne
odustajem. Vizija je važna! Mnogi nisu mogli vjerovali da će monodrama izaći
jer nisam imala ni kune, a ja sam sjela i napisala je. Vjerovala u sebe i
zamolila prijatelje, saradnike, poznanike da budu uz mene, da ću im se odužiti.
I bili su uz mene! Monodrama je nastala u mom stanu, sve to što igram na sceni
osjećam da me i štiti. Šoljica koju koristim je rođendanski poklon za 50-ti
rođendan, koju mi je mama poklonila jer zna da volim piti mnogo kafe. Garnitura
koju koristim na sceni je moja i ja svaki put kad igram izmjestim svoj dnevni
boravak, tu je i mirisna svijeća čiji miris me opušta, koji budi u meni snagu,
on je sa mnom na sceni. Da, služim se i tim sredstvima, zato što mi pomažu, jer
nije lako biti na sceni 55 minuta. Monodrama je najteži oblik, a pogotovo u
istoj rasplakati, ali i nasmijati ljude. Ako to uspijevam, to je ono što sam
željela, da ljudi dožive katarzu i da jednostavno, odu sa te predstave i
zapitani i nasmijani i raspoloženi, a i da su možda prošli svoj neki gubitak.
Nažalost, malo je porodica koje to nisu prošle i koje ga prolaze sa mnom dok
sam na sceni. Zato služimo mi glumci. Još jednom vam hvala na podršci i
briljantnom prijemu, zaista sam osjećala da publika diše sa mnom.
REINA: Pretpostavljamo da će
mnoge naše reine zanimati šta je tajna Vašeg mladolikog izgleda i ljepote koja
zrači divnom harizmom i inspiriše sve nas da pokušamo slijediti upravo Vaš
primjer. Šta smatrate svojom snagom, a šta slabošću?
MIA: Smatram da je moja snaga, ili moja vjeru to da sam sve sama uspjela. Nije ni moja majka, u tom trenutku, vjerovala da ću usjpeti da ostvarim svoje zamisli. Imala sam novca dovoljno za otvoriti Udruženje i platiti takse. To
da se tako bacam u određene situacije tj. "vatre", normalno i racionalno dovede do toga da se pitam da li treba to da radim. Bude tu i užasno mnogo duhovitih situacija, ne samo stresnih. Kad dođem na
šalter, pa mi žena pomogne ispuniti prijavnicu da prijavim Udruženje, pa onda
zamolim ćerku da mi pomogne, da mi pokuša to nekako uobličiti, staviti
fotografije, urediti font slova, da mogu slati zahtjeve za sponzorstva i dobila
sam neka. Poslala na mnogo adresa, ali sam i dobila pozitivne odgovore od
nekih, evo na primjer, Erste banka i to bez ikakvih veza, jer sam im pokušala
objasniti o kakvom projektu je riječ i očito sam dobro objasnila, podržali su.
Zatim, tu je i Gloria, RTG tisak, kao i moj božanstveni kolega, umjetnik Igor
Kelčec, a najviše Anita Matić Delić, koja je plaćala bejbisiterke za svoju
djecu kako bi mogla meni pomagati. Ona je sve, bez nje ništa od ovog ne bi
bilo. Ona je inače prvakinja, glumica, profesorica na Akademiji, upravo je
snimila i glavnu ulogu. Hoću reći, ta ženska solidarnost i vjera drugih u nas
je sve. Podržimo ljude, ali isto tako pokušajmo ih spasiti od njihovih utopijskih
ideja da u tom trenutku idu dizati kredit, a nemaju ni kune i ne znaju kako
vratiti kredit od 10.000e. Prvo pokušajmo skočiti, pa reći hop. To je podrška,
vjerujte u vizije drugih, podržite ženama njihove vizije. Budite im pri ruci na
način na koji je to moja Anita Matić Delić bila uz mene. To je divna priča o
jednoj ženskoj solidarnosti i rijetko je takvo prijateljstvo između glumica. Ja
sam jako ponosna na to! Jer to je gradnja i ulaganje. Dajte sebe, da biste mogli
i primiti.
Ljubi vas Mia!