Šta sve jedna žena može, otkriva nam glumica Mia Begović

Velika umjetnica, neodoljive harizme i ogromnog talenta, Mia Begović, po prvi put u svojoj karijeri je posjetila Prijedor. Ljubitelje kvalitetnog pozorišnog sadržaja počastila je svojom monodramom „Sve što sam prešutjela“. REINA tim je proveo neko vrijeme družeći se sa njom, istinski uživajući, ali i upijajući svaku riječ koju izgovori.

Prije zvaničnog upoznavanja, imali smo utisak da je divna i prijatna osoba, a sada smo i sigurni u to. Riječima se ne može opisati magija i nevjerovatna energija kojom plijeni svima koji se nađu u njenom okruženju.

Uživajte u dijelu razgovora, sigurni smo da ćete u mnogim rečenicama pronaći mudrost, motivaciju i inspiraciju za sebe.

REINA: Koliko se danas iskrenost cijeni?

MIA: Iskrenost je uvijek kroz istoriju, budimo realni, bila dvostruka kategorija. Svako od nas ima vlastitu iskrenost, istinu i stav. Zaista sam se kroz cijeli svoj život trudila da pazim da sa njom ne povrijedim ljude oko sebe. Radije sam prešutjela (smijeh, o tome i pričam u monodrami), nego rekla, iako je ponekad moj odgovor na određenu situaciju vrištao iz mene, ali na taj način ne mislim da uvijek podstičemo ljude, prije mislim da ih možemo povrijediti. Mislim da je ključ u podpitanju pitanja: A šta ti misliš kako bi se trebalo nešto riješiti ili kako bi se mogla riješiti određena situacija. Ovakav vid traženja istine u formi mišljenja je mnogo mudriji način za uputiti sagovorniku i na taj način doći do rješenja i objektivnosti. Na taj način ljudi kroz svoj život, iskustvo, intelekt, ali i emociju, dolaze do odgovora na razna pitanja. Moramo biti pažljiviji i nježniji sa našom iskrenošću prema drugima.  

REINA: Tokom svoje karijere ostajali ste uvijek dosljedni sebi i uvijek ste važili za glumicu koja se hrabro nosi sa svojim ulogama, pa evo sada ste tu notu hrabrosti pokazali i u predstavi "Sve što sam prešutjela". Da li sebe smatrate hrabrom i šta za Vas predstavlja pojam hrabrost?

MIA: Da, na neki način smatram sebe hrabrom ženom, hrabrom osobom, jer to nije samo osobina žena. Meni se i u ovom odgovoru potkrala rodna diskriminacija. (smijeh)
Nekako sam uvijek bila spremna preuzeti odgovornost. Mislim da sam u životu jako odgovorna, čvrsta, spremna puno raditi, spremna slušati i učiti od drugih, ali uvijek ipak napravim po svom. Iz jednostavnog razloga, jer je to moj život i ja sam odlučila donijeti ovu ili onu odluku, i za mnoge mi se čini ili, tako mi ljudi kažu, da su moje odluke većinom bile dosta hrabre.
Na neki način hrabrost je, na primjer, sjesti u auto kao što sam napravila na samom početku rada na monodrami i otići na Korčulu gdje sam imala dogovorene četiri predpremijere sama samcata, bez ikakve finansijske podrške. Imala sam za osnovno, stanovala sam u kući kod prijateljice kojoj sam zabranila da dođe jer sam znala da ću imati dosta veću tremu i to je česta pojava kod izvođačkih umjetnosti kada su u pitanju bliski ljudi. Jednostavno imam problem ako mi neko od dragih ljudi sjedi u publici. Da sumiram, smatram to svojom hrabrošću što sam bila sama od vožnje, postavljanja scene i svega što se usput trebalo obaviti. Jedan moj kolega, cijenjeni umjetnik, glumac, rekao je da žena ne može sama postavljati scenu, vozeći se noću iz Orebića, sjetila sam se te njegove rečenice i onako ponosno i iz srca se smijala. Htjela ga nazvati, ali bilo je kasno. Željela sam samo da mu kažem: „ma šta jedna žena ne može?“. Možda dosta toga nastane iz inata, ali svejedno računam to pod hrabrost.

REINA: Šta biste poručili svom ženskom dijelu publike, a recimo po Vašem mišljenju, je bitna lekcija iz predstave?

MIA: Ženama bih poručila da uvijek budu svoje, a to nije nimalo lako. Nije lako biti svoj, sve to zavisi od mnogo faktora, od psihofizičke strukture, odgoja, uticaja sredine, finansijskih mogućnosti itd. Mnogo je lakše biti svoj kada si i finansijski samostalan. Jedna stvar na kojoj je mama insistirala je moje školovanje, kao i sestrino. Zato žene, iskoristite svaku mogućnost, bez obzira na finansijsku situaciju da se doškolujete, da budete finansijski nezavisne, obrazovane i načitane. Danas, nažalost, ništa ne možemo bez novca. Budimo realni, nikad se nije ni moglo. Ta finansijska samostalnost nam daje snagu i podršku da možemo biti više svoje, život ponekad donosi i bolne i neugodne rezove ako znamo da nemamo čime platiti struju i svoj krevet. Ali sve to, ne treba da nas spriječi da se trudimo, radimo na sebi i pomjeramo granice. Budemo svoje, srećne i zadovoljne.

REINA: Da li je i koliko teško danas raditi srcem, ne praviti kompromise i ne podilaziti tuđim očekivanjima i mišljenjima?

MIA: Hm, kompromisi!? Jasno je da ne možemo ići glavom kroz zid. Kompromis je stvar mudrosti. Mudrost je racionalna kategorija. Dobro je da se spoje i srce i racio. Ne može se živjeti bez njih, ali ponekad su i kompromisi prebolni i vode nas u bolesti, nesreću, tugu, u osjećaj krivice, pogotovo, mi žene, smo sklone tome da sklapamo kompromise koji nas ne čine srećnima. Ali onda to i nisu pravi kompromisi! Ja imam jednu premisu koje se držim i koju ću rado podijeliti s vama: Ženskoj djeci u djetinjstvu ne treba čitati bajke nego basne. Mi smo negdje genetski senzibilnije. Mislim da je to stvar genetike i moramo dodatno razvijati taj frontalni režanj.
Dakle, mudrost i racio u kombinaciji, a to se postiže čitanjem basni. Žene, majke, čitajte svojim ćerkama basne. Nama je potrebna ogromna mudrost za sve što nas očekuje u životu.  

REINA: REINA likeri su inspirisani karakterom i osobinama žena oko nas, gdje se suština svodi da je svaka različita, ali zavisno od faza, okolnosti, raspoloženja i slično, mijenjamo svoje ponašanje, ambicije, osobine, pa i karakter. Da li mislite da se u jednoj ženi krije snažna lavica nesalomljivog duha, a istovremeno i jedno krhko lane satkano od emocija. Kako biste vi opisali svoj karakter?

MIA: Što se tiče karaktera, moram priznati da me svaka uloga koju sam radila u životu obilježila i otkrila meni samoj još jednu moju stranu. Dakle, pored onog što mi promišljamo dubinski o sebi ko smo to mi, još češće se ogledamo i u drugim ljudima, što je posebno prisutno kod žena, šta misle o nama, šta će misliti ako obučem minicu, a šta ako obučem tajice, da li je to nepristojno, da li je prikladno. Još uvijek vidim žene koje moraju raditi u štiklama, sa naglaskom da moraju. Mislim da je to seksizam. Daj mi da mogu nositi baletanke, ne cipele od 12cm. Italijani kažu za nas da često nosimo štikle, da smo inače na ovim prostorima žene bez ukusa jer najčešće nosimo štikle samo da bismo se drugima svidjele. Divne smo takve kakve jesmo. Bilo u niskim cipelama, baletankama, patikama, bilo u štiklama. Žene smo, i meni je divno da budemo ono što u tom trenutku želimo i hoćemo. Normalno, ne ugrožavajući nikog oko nas. A što se tiče karaktera, on se mijenja sa godinama i tako što postajemo svjesniji okoline, shvatimo da moramo biti inteligentniji. Tako se radi i u poslovnom svijetu, pa to možemo prebaciti i na privatno. Shvatili smo već u pubertetu, pa i nešto kasnije u mladosti, bar ja lično, da ne mogu baš ići glavom kroz zid, da je to prebolno i za mene, a ne samo okolinu, pa sam postala pomalo mudrija. Čekam, pustim jedan dan, 24h, eto kako se mijenja karakter, prije je to bilo nezamislivo, za odgovor ili da se odlučim na šutnju. Moj odgovor često je šutnja, jednostavno neke ljude, pošaljem sa blagoslovom i nikad se ne okrenem za njima.

REINA: Mislimo da je svaka žena kraljica svojih izbora, pa čak i kad osvijesti da neki nisu bili dobri, ipak su je doveli do druge istine, novog saznanja, iskustva. Da li ste saglasni s tim? Da li se kajete zbog nekih svojih izbora, odluka?

MIA: Meni je divno to koliko vi kroz REINA likere podržavate ličnost svake osobe ponaosob, podržavate kulturu, radite na osvješćavanju žena i tog nekakvog udruživanja različitosti jer smo svi drugačiji u svojoj suštini. Sjajno mi je što kroz umjetnost i kulturu mnoge stvari možemo osvijestiti. Meni je divno što na tako plemenit način dajete podršku da žene mogu bolje promišljati o sebi, da dobiju ponekad i tu dodatnu snagu kroz vaše djelovaanje i vašu podršku raznim institucijama, udruženjima, umjetnicama i sigurna sam da tu ne stajete. Mnogo mi je šarmantno što radite razne vrste likera za različite karaktere. To pokazuje bogatstvo različitosti i toga da nijedna od nas nije ista i da je to sasvim uredu. Lijepo je i razvijati taj osjećaj da se niko ne osjeća sam u momentima kada se tako najviše čini, u trenucima nemoći, bolesti, raznih preispitivanja.

REINA: REINA likeri su nastali sa željom i ciljem da pomognu osnaživanju žena na različite načine, a negdje smo pronašli podatak da je i vaša monodrama „Sve što sam prešutjela“ rađena u koprodukciji sa Udrugom Europa Donna Hrvatska koja se bori protiv karcinoma dojke. Da li mislite da je danas prisutnije „Žena je ženi drug“, ili još uvijek vučemo ono razmišljanje „Žena je ženi vuk“?

MIA: Tako je nastala i moja monodrama. U znak zahvalnosti podstaknuta jednom akcijom osvješćivanja žena za samopreglede dojke i da idu na preventivne preglede, mamografije. Aktivno sam učestvovala u sličnim akcijama i učestvujem preko 20 godina, otkad je Europa Donna u Hrvatskoj. Jedan takav preventivni pregled je spasio život mojoj majci prije 50 godina. Dakle, moja majka je zahvaljujući tom pregledu živa dan danas, Bogu hvala, i zdrava. Htjela sam svoj dug i zahvalnost koju sam osjećala prema nekakvoj sudbini, životu, vratiti i zato podržavam takva udruženja, radim puno na tome, i što se zna i što se ne zna. Učestvujem u humanitarnim aktivnostima i kada treba pomoć, ne treba se uvijek vidjeti moje ime, jer to čovjek treba da radi iz duše, najdubljih emocija, nesebične podrške. Podržavam Europu Donnu i dan danas, i Udrugu Nismo same, koja plaća prevoz ženama koje idu na hemoterapije. Želim i sa ovom predstavom podstaći žene za preventivne preglede jer sam zbog jedne takve situacije otišla kada se posumnjalo da imam karcinom. Iz moje sreće i zahvalnosti, nastala je cijela moja monodrama jer sam shvatila da mi je data još jedna šansa, da još nešto napravim, pa i to osvješćivanje žena. Idite na preventivne preglede i ako se, ponekad dogodi, nažalost da nisu negativni nalazi, budimo jedna uz drugu jer ko može bolje saslušati osobu i znati šta to znači ili pretpostaviti šta može značiti borba sa jednom takvom bolešću, nego neko ko je prošao kroz slično. Budimo skupa. Ne samo žene sa ženama, tu nema mjesta razlikama u polu. Nema razlike i ne smije je biti. Budimo svi solidarni sa ljudima kojima smo potrebni.

REINA: Ima mnogo uspješnih žena, ali i onih ugroženih kojima je potrebna pomoć, šta mislite na koji način možemo jedne druge podržati, kako mijenjati svijest i uticati da žene više postanu samosvjesne i odvažne?

MIA: Možemo mnogo toga raditi, na primjer možemo raditi da žene postanu samosvjesnije i odvažnije, a da pritom ne moraju mijenjati sebe. Ja sebe ne smatram feministkinjom, zato što smatram da sam sa mnogim pravima rođena, da sam jednako plaćena, da sam jednako poštovana, da sam pažena i mažena. Moj tata je bio Dalmatinac koji je obožavao i poštovao žene, rasla sam u okruženju gdje se žena poštuje i normalno da mi je to mnogo značilo za moju snagu i kroz odrastanje dalje u životu, ali i odvažnost. Nikad nisam vidjela problem u tome da li ja nešto mogu jer nemam fizičku snagu, ali imam izdržljivost. Žene su izdržljivije od muškaraca. Pa mi rađamo, nama je to dato. Ne znam da li bi muškarci mogli podnijeti tu količinu boli (smijeh). Žene koje su se odlučile da budu majke i koje mogu biti majke iz različitih razloga, bilo finansijskih, bilo zdravstvenih. Nažalost, sve žene i koje žele to biti, ne mogu, ali budimo odvažni, pomozimo. Budimo uz svoje mlade djevojčice kada se razvijaju, dajmo im snagu, ali da ih opet pustimo da one odluče. Ja sam svom djetetu rekla, meni je najbitnije da si ti srećna u životu, bilo da se odlučiš da ćeš roditi petoro djece i biti kući, ili graditi karijeru i pokušati iskombinovati to dvoje jer imamo i takvih svijetlih primjera, na primjer gospođa iz Dubrovnika koja je bila zamjenica direktora Dubrovačke banke koja ima šestoro djece. Mislim da je jako bitno prvo djeci dati kruh u ruku, a onda neka one odluče, to se prvenstveno odnosi na žensku djecu, šta će sa svojim životom. To je suština. Svaka ima nešto što voli raditi. Neka voli praviti kolače, ili da svoj neki hobi u nekim trenucima pokušaju pretvoriti u posao.

Naime, na primjer, otvaranje Udruženja košta 160kn (cca 40KM), posudite te pare, guglajte, prvo se obrazujte da znate to sve koristiti. Ja na početku nisam znala ni otvoriti laptop, a kasnije mi je taj Google pomogao da mogu aplicirati jer imam svoje Udruženje, svoju turističku djelatnost. Učila sam u hodu i bilo mi je jako teško, i dan danas učim i dalje je teško, ali ne odustajem. Vizija je važna! Mnogi nisu mogli vjerovali da će monodrama izaći jer nisam imala ni kune, a ja sam sjela i napisala je. Vjerovala u sebe i zamolila prijatelje, saradnike, poznanike da budu uz mene, da ću im se odužiti. I bili su uz mene! Monodrama je nastala u mom stanu, sve to što igram na sceni osjećam da me i štiti. Šoljica koju koristim je rođendanski poklon za 50-ti rođendan, koju mi je mama poklonila jer zna da volim piti mnogo kafe. Garnitura koju koristim na sceni je moja i ja svaki put kad igram izmjestim svoj dnevni boravak, tu je i mirisna svijeća čiji miris me opušta, koji budi u meni snagu, on je sa mnom na sceni. Da, služim se i tim sredstvima, zato što mi pomažu, jer nije lako biti na sceni 55 minuta. Monodrama je najteži oblik, a pogotovo u istoj rasplakati, ali i nasmijati ljude. Ako to uspijevam, to je ono što sam željela, da ljudi dožive katarzu i da jednostavno, odu sa te predstave i zapitani i nasmijani i raspoloženi, a i da su možda prošli svoj neki gubitak. Nažalost, malo je porodica koje to nisu prošle i koje ga prolaze sa mnom dok sam na sceni. Zato služimo mi glumci. Još jednom vam hvala na podršci i briljantnom prijemu, zaista sam osjećala da publika diše sa mnom.

REINA: Pretpostavljamo da će mnoge naše reine zanimati šta je tajna Vašeg mladolikog izgleda i ljepote koja zrači divnom harizmom i inspiriše sve nas da pokušamo slijediti upravo Vaš primjer. Šta smatrate svojom snagom, a šta slabošću?

MIA: Smatram da je moja snaga, ili moja vjeru to da sam sve sama uspjela. Nije ni moja majka, u tom trenutku, vjerovala da ću usjpeti da ostvarim svoje zamisli. Imala sam novca dovoljno za otvoriti Udruženje i platiti takse. To da se tako bacam u određene situacije tj. "vatre", normalno i racionalno dovede do toga da se pitam da li treba to da radim.  Bude tu i užasno mnogo duhovitih situacija, ne samo stresnih. Kad dođem na šalter, pa mi žena pomogne ispuniti prijavnicu da prijavim Udruženje, pa onda zamolim ćerku da mi pomogne, da mi pokuša to nekako uobličiti, staviti fotografije, urediti font slova, da mogu slati zahtjeve za sponzorstva i dobila sam neka. Poslala na mnogo adresa, ali sam i dobila pozitivne odgovore od nekih, evo na primjer, Erste banka i to bez ikakvih veza, jer sam im pokušala objasniti o kakvom projektu je riječ i očito sam dobro objasnila, podržali su. Zatim, tu je i Gloria, RTG tisak, kao i moj božanstveni kolega, umjetnik Igor Kelčec, a najviše Anita Matić Delić, koja je plaćala bejbisiterke za svoju djecu kako bi mogla meni pomagati. Ona je sve, bez nje ništa od ovog ne bi bilo. Ona je inače prvakinja, glumica, profesorica na Akademiji, upravo je snimila i glavnu ulogu. Hoću reći, ta ženska solidarnost i vjera drugih u nas je sve. Podržimo ljude, ali isto tako pokušajmo ih spasiti od njihovih utopijskih ideja da u tom trenutku idu dizati kredit, a nemaju ni kune i ne znaju kako vratiti kredit od 10.000e. Prvo pokušajmo skočiti, pa reći hop. To je podrška, vjerujte u vizije drugih, podržite ženama njihove vizije. Budite im pri ruci na način na koji je to moja Anita Matić Delić bila uz mene. To je divna priča o jednoj ženskoj solidarnosti i rijetko je takvo prijateljstvo između glumica. Ja sam jako ponosna na to! Jer to je gradnja i ulaganje. Dajte sebe, da biste mogli i primiti.

Ljubi vas Mia!